PRAŠTAM TI DRAGI

Praštam ti dragi sa usana riječi proste,

Sjenka tereta pala mi na grudi.

Ako se ne vratim, čovječe, daj oproste

Ženi koja te voli a ti joj sudi.

Spas tražila u mirnoj luci.

Ovde je sve crno i sve više boli

Cijeli moj život leži na muci

A moj glas više ne moli.

Gorka suza ostala u srcu, peče

Nikad ne završih taj dragi san

Zima na kraju svijeta i kosti sječe

Ja neću ugledati bijeli dan.

Za tobom patim, čeznem k′o ukleta.

Od zime hladne mi ruke

Ležim mrtva na kraju svijeta

Al′ riješene naše teške muke.

S .S. - ŽELJA

Kako se žena pomamno

I strasno k′o želja nesputana

Pretvori u ljubavnicu, ono besramno

Davanje koje u sebi ljubav rađa?

Kako su poljupci razuzdali usne

Koje su u slobodi trešnje zrele

I kipuća sreća smjeha, kad pljusne

Ponese u beskraj i tragove vrele?

Ruke se šire, k′o rijeka na ušće

I more kidano od bijesa

Šire od neba i oblaka gušće

Od zagrljaja vrelih i zemlja se stresa.

Dok se spajaju dva sna u jedan

Pa opržen vatrom dišeš, vruće

Za vodom žudiš, strašno žedan

Grudi trepere k′o tanko pruće.

Tijela koja se od želje,

Grče k′o prsti u ženskoj kosi

Sada su breze ponosne na sebe

Ćutnja koju ljubav u dušama nosi.

AKO

Ako si s pjesmom pao na koljena

Pod pogledom na sunčeve sjeni

Ako su ti u grlu riječi voljena,

Ženo čedna, nježna, sva si u meni.

Ako te ljubav nosi danu bez odmora

Širini vidika proljeća ranog.

Ako te čujem i pored kišnog žamora

Čujem riječi, čovjeka znanog.

Zaljubljen si, a to nije tajna

U ženu koja je stvarnija nego život cijeli

Prelomi stvarnost neka bude bajna

Mirisni cvijet njoj dodijeli.

TVOJE OČI OSTAĆE ISPRED MENE

Normal 0 false false false MicrosoftInternetExplorer4

ZA TEBE DIŠEM

Normal 0 false false false MicrosoftInternetExplorer4

MAŠU NAMA DANI

Kada legnem sama uhvati me tuga

Tražim sjenku da grli me po sobi

I nije mi žao što me iz tog kruga

Ti čovječe uze, i za sebe dobi.

Prepleteni prsti, još mi dlan vreo

Nikad ga ne bih zagrijala bez tebe

U duši plod ljubavi i skroz zreo

Nagrnuše suze i bol što me grebe.

Ne tješe me dani koji će doći

Tebe ni sutra neće sa mnom biti

Usne žare od poljupca, kad ću ti poći

A svo ovo vrijeme tebe ću ja sniti.

Naše strasne noći, saveznica tama

Zasijaše oči kao sunčev sjaj,

Mašu nama dani koji su pred nama

Ljubiću te dok ne dođe i nebeski kraj.

USNE

Tvoje usne varnice

Brze ko′ trzaji strasti, mirisne u svom soku,

Sijaju ko′ nebeske brojanice

Usne munje ostale u mom oku.

Usne sitne iglice

Sa hiljade uboda kožu moju žare.

Hrli srce, ko′ u lovu tigrice

Ljubavi, zemljom zadrhtale.

Usne u groznici pomame,

Kidaju lance oko mog struka

Piju vodu sa izvora same

U slobodi smjelih jauka.

Ljubiš nježno kovrdžu kose

Osmjeh srećan koji nas snaži,

Skidaš moju tugu, koju godine nose

Usne moje, samo ih zatraži.

ČOVJEČE MILI

Da li je nama data,

uzajamna sreća na dar?

Da se volimo,

A i ne poznajemo se...

Netaknuti vremenom,

Jedno drugo, snovima diramo.

Čovječe mili,

Dok te čekam,

U srcu mi blagi nemir.

Toliko te želim,

Pustiću misli da se roje

Jer znam da tvoje riječi,

Neće pomutiti osjećaje moje.

POMOZI MI

Ne mogu zaspati.

Ko sam i šta hoću?

Rijeko u meni izlij sve tajne!

One o kojima sanjam,

One kojih se bojim

I one što ne želim reći.

Moje srce je kukavica

Strepi od ove noći,

Prošlih i onih što trebaju doći.

U tebi vidim toliko nježnosti

Stvarna je, iskri u očima

A ja iznevjerena,

Borim se u svojoj koži.

Pomozi mi!

ŠTA LI NAM SUDBINA SPREMA

Oči u koje toliko gledam

Ruke, lice i usne što mame,

Zbog toga zaboravih i ime,

Sama sebi isljednik postadoh.

Tvoj dlan na mom,

Bljesak na nebu, prasnula žica uma.

Hodam zemljom u meni bura

A ja čekam svog kormilara.

Nesumice jurim za snom,

Strepim šta se iz njega rađa.

Ne znam ni zvuk tvog srca,

Šta li nam sudbina sprema?

PRUŽI MI RUKU

Ležim na mekim oblacima,

Nestala u vremenu.

Rukama opipavam oko sebe,

Nema te pod prstima.

Vjetar i njegova moć

Vraćaju me na obalu plave vječnosti.

Osluškujem tvoj glas

Sanjam li, talasi govore tvoju pjesmu.

Stihovi su pomirili vjetar i oblake,

Pruži mi ruku u ovoj zbunjenoj noći.

DEMON U KOŽI ČOVJEKA

Strašna ljudska spodoba

Priča demonskim jezikom,

Psikti i ide ka zapadu.

Davno zaboravljen

U svojoj nesreći, sanja da je pjesnik.

Pogani jezik, spaliti vatrom!

Pobjediti zlo,

Zbog sebe, zbog ljudi

Zbaciti nepotrebno breme,

Siromah u duši to i ostaje.

Čovjek u koži zmije

Otvara otrovna usta,

Oči mu druge slike vide

Ukopan, hladan, nema kud da ide,

Za lažnjake su sva vrata zatvorena.

Ne trebaju mi više riječi,

Neka usta ostanu nijema.

Osjećam se moćna u svojoj koži