POSTELJA OD PROLJEĆA
POSTELJA OD PROLJEĆA
Nagnuta nad čovjekom
u zori blistavoj
treperi ljubav
nemoć u rukama od kojih prsti drhte.
Stvarna je
Gledam te
moj,
da te san ne krade
poljupcima te budim,
nudiš mi šaku neba, sunce iz očiju
usne meke od mene,
jutra,
istine.
Toliko te volim,
sva od tebe u tebi
postelje mirišljav grlim vrat
obamrla u tvom zagrljaju.
Kao dijete,
ne znam šta je san
ni buđenje šta je
vidim
nas dvoje u sjenci ogledala
svijet ogroman, a naš
skupio se na mom jastuku.
Zora miluje to muško lice
zrakom sunca što viri u sobu
ljubav samo jutrom iz oka klija
za mog čovjeka
u našoj postelji od proljeća.
Trackback URL: http://www.blog.rs/trackback.php?id=180684
SOČNE GODINE
SOČNE GODINE
Na rubu noći i bespuća
Srušeni snovi, prohujali dani
Vrijeme zviždi kao strijela
Padaju snovi k'o lišće kad žuti.
Ne tugujem
Bila sam meta lošem strijelcu
Iz rana će ljubav da se pomalja
Strasno k'o želja nesputana.
Kamen bacih na stari život
Stadoh na stazu od svijeća
Dignute glave krenuh
U moje sočne godine.
Trackback URL: http://www.blog.rs/trackback.php?id=180683





